Koliko je u suprotnosti sam sa sobom – ali prvenstveno sa (nepoželjnom) okolinom, svjedoče nam radnici Libertasa – Milković, predstavljajući se kao 'čovjek iz naroda' prikuplja informacije i snima situaciju e da bi je kasnije uporabio protiv vlastitih zaposlenika. Zbog osjetljivosti teme nećemo navoditi konkretne primjere (a ima ih obilato), ali vrijedi istaknuti modus operandi novog direktora. Taj bezobzirni – a bez stvarnog povoda – obračun sa višegodišnjim zaposlenicima najviše svjedoči o prirodi kako njega samog, tako i nakane koju je naumio sprovesti. Metode se praktički ne biraju – cilj opravdava sredstvo, a Milković se toga drži k'o pijan plota.

 

Koliko je 'kapadž', a koliko 'peška' ostavljamo vama na procjenu; tek činjenica radi bismo istaknuli njegovu formalnu naobrazbu – i to onu fakultetsku.

Na Internetu su česti mimovi (eng. meme) – elem, pošalice – na temu obrazovanja i općenitog sunovrata vrijednosti tipa 'najopasniji su ovi sa fakultetom, a bez srednje škole'. U razgovoru sa školskim kolegama (naravno ne svima, ali sa onim koji su bili raspoloženi za izjavu), epiteti 'glup k'o bidon', 'blećak' ili 'podkapacitiran' su prevladavajući. Naravno da nije lijepo etiketirati nikoga navedenim prispodobama ali samo prenosimo navedeno, bez uljepšavanja ili cenzure, ovo su stavovi školskih kolega i poznanika i mi ih ne dijelimo. Čak i zaposlenici Libertasa koji 'malo bo'je peškaju' u pravilu izbjegavaju direktne kontakte s direktorom – a kad ih i imaju, gledaju ih svesti na nužno.

 

Bilo kako bilo, možda nije loše spomenuti da je Milković 'završio' višu školu elektrotehničkog smjera na jednom od notornijih fakulteta (dakle nije vjerojatno gori od onog u Banjoj Luci, ali su kako bi se reklo - 'kuća uz pojatu'). Diploma dolazi iz LOGOS-a u vlasništvu Milana Ševe, donosimo dva linka koji jesu stari 6 godina, ali to se u biti i poklapa (sa mnogo čime), a vi prosudite sami:

 

https://ljubuski.net/26156-logos-milana-seve-u-sve-vecim-problemima

 

https://www.youtube.com/watch?v=Qr4ToFRf6VM

 

Nemamo namjeru valorizirati Milkovićevu diplomu jer nemamo uvid u materiju, ali nekako iskače šablona: mladež HDZ-a -> Stranka -> sinekura u HEP-u -> sinekura u Domoupravi (direktor) -> sinekura u Libertasu (direktor), i to sa VŠS diplomom elektroinženjera? (Kad smo kod HEP-a, navodno je Milković u HEP-u većinu vremena proveo na bolovanju, ali za to nemamo – niti bismo trebali imati – detaljnih informacija, tek navodimo kao informaciju koju smo dobili). Obzirom da je Libertas (i) gradska firma, u svijetu u kojem živimo logično je (a praksa je to i dokazala) da je funkcija rukovoditelja javnih poduzeća – politička. Međutim nije svaka firma ista i svaka ima svoju specifičnu težinu. Nije isto sanirati pola fasade ili odraditi javnu nabavu električnih autobusa (sa svime što to podrazumijeva) za više milijuna eura. Nije svejedno tko i kakav će biti rukovoditelj koje i kakve firme. Pametnomu dosta.

 

Na tom tragu, ako se osvrnemo u blisku prošlost lako je utvrditi da su prijašnji direktori imali stvarnu akademsku naobrazbu: gosp. Ante Vojvodić je diplomirani ekonomist, gosp. Franko Mekišić diplomirani pravnik (i unazad, gospari Deranja, Lasić, sve akademski obrazovani).

Kako je Milković zalutao u Libertas nije teško zaključiti obzirom na prije navedeno. Da li HDZ u ovom momentu nije imao (recesija je, sve pismeno i školovano je valjda već odselilo) kvalitetniji kadar, ili je – kako smo dali naslutiti, a obradit ćemo u nekom od idućih članaka feljtona – baš ovakav kadar namjerno instaliran za jednokratnu uporabu (gdje će revolucija pojesti vlastito dijete) će pokazati vrijeme.

 

Uvidom u Milkovićevu imovinsku karticu i imajući u vidu da su mu u Libertasu bruto primanja 4.795,20 € (neto 3332,93 €), nameće se logično pitanje: da li bi bilo bolje da je angažiran jedan visokoobrazovani nepalac sa asistentom prevoditeljem? Ako ništa – bilo bi jeftinije. Barem upola.

 

Nastavit će se...

„Negativna selekcija je pojava koja označava sustavno svjesno biranje i pomaganje lošeg ili lošijeg kandidata na štetu dobrog ili boljeg, uglavnom podrazumijevajući davanje prednosti pri zapošljavanju ili općenito napredovanju osobama čije su etičke i stručne kvalitete ispodprosječne, kako to primjerice ilustrira uzrečica: "Prvorazredni profesor bira prvorazrednog asistenta, a drugorazredni profesor bira trećerazrednog asistenta.", aludirajući na nesigurnost nekvalitetnih stručnjaka, koji nastoje održati svoje pozicije protežiranjem još nekvalitetnijih kolega, za koje pretpostavljaju da ih neće moći ugroziti.”

 

Negativna selekcija – počevši od glave, jer kako se kaže: riba smrdi od glave – je trenutno stanje stvari u Libertasu. Pritom je – kako saznajemo – ta negativna selekcija napravljena mimo stvarne volje sudionika – barem kada pričamo o razmjeru štete koja će se prouzročiti i poimanja situacije istih tih sudionika kojoj su vinovnici. Nisu naime, Cicrina boysi nisu baš najoštrija olovka u pernici – misija koju konduktiraju je iznad njihovih mogućnosti percepcije. Šteta će nesumnjivo biti počinjena – jer sustavno se radi u tom pravcu. Što će biti sutra – pa vjerojatno jedno veliko ništa, i veći su pogoni anulirani i kao što smo obično u recentnoj povijesti mogli svjedočiti, pojest će vuk tovara.

 

Libertas u ovom tužnom svjetlu možda i treba katarzu – jer kako napis'a Petar Preradović – 'Stalna na tom svijetu samo mijena jest'! Naravno, čovjek ili firma – ako stagnira ili se drži na postignutom – sigurno ide nizbrdo. Mijena je jedini ispravan put.

 

Ista ta mijena koja treba uslijediti je neminovna, pače potrebna ili – još bolje – nužna! Prema našim saznanjima, vozači su zaista dovedeni to točke sloma. Količina posla koji obavljaju – od nerealno napisanih voznih redova gdje se isti ti vozači lome da ispoštuju napisano (šifra: Cicrina boys), do činjenice da nemaju osnovne uvjete za obavljanje i takvih neseserija kao što su biološke potrebe - a zbog nategnutih voznih rasporeda (dakle nemaju se đe odnosno KAD popišat'), do činjenice da je raznovrsnost naplatnih opcija dovedena do apsurda – čini postojeću situaciju praktično neizdrživom.

 

Ako malo sagledamo strukturu prihoda Libertasa, valjda je svakom jasno da novac dolazi na ulazu – a tu ne mislimo na prednja vrata, već na vozače. Kako saznajemo, uvođenje kartičnog plaćanja – a napose Dubrovnik Pass-a, je doveo naprezanje vozača do pucanja. Kako su nam objasnili iz Libertasa, vozači rade sa gotovinom (u početku je karta bila 1,99€ gde je dosta anglosaksonskih turista znalo čekati kusur od 1 centa kad bi dali 2 € - sad je 2,5|€ pa je malo i lakše), sa pokazima – građanskim, đačkim, onima od udruga i još mnogo drugih, bezkontaktnim karticama (karta jedan sat, 20 vožnji itd.), kartičnim plaćanjem (imamo informacije i o tome, ali ostavit ćemo za jedan drugi nastavak) – i na posljetku, kao šlag na tortu – Dubrovnik Passom.

 

Kako smo informirani od strane vozača, taj zlosretni DUPASS je uzročnik najvećeg stresa kod vozača, a posljedično i najvažnijeg uzroka zastoja i kašnjenja. O Dubrovnik Pass-u imamo određeni uvid, pa smo ga odlučili podijeliti.

 

Dubrovnik Pass je kao ideja sama po sebi pohvalna i u svojoj srži dobra – omogućuje turistima da za određeni paušal u novcu dobiju pristup dubrovačkim sadržajima – zidinama, muzejima, galerijama i slično – i u isto vrijeme pogodnost da koriste JGP u okvirima Grada. Taj isti DUPASS je nasljdnik DUCARDA, koji je omogućavao turistima skoro iste sadržaje.

 

Problem je nastao, kako nam navode - prilikom promjene tehnološke platforme: prijašnji DUCARD je prestao biti moguć na vozilima kada se radila nadogradnja naplatnog sustava (o tome više u idućim člancima feljtona). Dubrovačka baština, kao nositelj projekta je kako saznajemo DUCARD odlučila pretvoriti u DUPASS i sa kupona za vožnju i magnetnih kartica za autobuse preći na – zastarjeli i neadekvatni QR kod. Taj se QR kod pokazao kao izvor najvećih frustracija vozača i usporavajući čimbenik u vozilima Libertasa; umjesto na papirnom mediju kako je inicijalno proklamirano i kako saznajemo dugotrajno sa uspjehom testirano (a i taj QR kod je inicijalno dolazio na A4 pairu što je sramota sama po sebi u 21. stoljeću), turisti su u najvećem slučaju taj njihov kod donosili na mobitelima – i tu je bio limitirajući faktor (iz više razloga koje ne navodimo) u smislu poteškoća očitovanja. Libertas je kako saznajemo zbog takvog sustava – koji je, a to je izuzetno važno – implementirao po direktivi gradskih vlasti – izgubio značajan dio registracija putnika (što je ključno u poslovanju, broj prevezenih putnika) jer su vozači bili prisiljeni putnike sa DUPASS-om jednostavno propustiti kako bi mogli koliko-toliko ispoštovati vozni red.

 

Kako su nam objasnili iz Libertasa, DUPASS rješenje je Libertas imao u obliku pametnih kartica koje su višestruko uburzavale protok putnika, međutim politička odluka da se platforma prepusti Baštini i tom famoznom QR kodu – koje je rješenje je kako saznajemo implementirano bez javnog natječaja zbog niske cijene(!) – je ostavila Libertas na gotovom činu. To sad nije ni ključno u prihodovnoj prizmi, jer DUPASS bilježi rekordne prihode (kao i Libertas iz svake prodane DUPASS karte), ali ostaje pitanje zašto se vozače dovelo do praktično neizdržive situacije?

 

Ti i takvi problemi su – kako spoznajemo, srž većeg dijela nezadovoljstva među vozačima Libertasa. Nećemo sada o naplatnom sustavu koji je tema sama za sebe – ali obraditi ćemo je u jednom od idućih nastavaka,

 

Kako saznajemo iz pouzdanih izvora, novi direktor Milković već ima rješenje (mada o tome nema tri čiste – a kako bi jadan i mogao) u vidu izuzimanja kompletne naplate iz vozila i alociranjem iste van vozila. Da se malo dotaknemo i male potrebe – klik, klik, klik, London, džidži-midži – zaboravlja se (ako se uopće nekad i znalo) – da masa iznosi, a da London u širem smislu (sa predgrađima) ima otprilike 15 milijuna stanovnika. Dubrovnik 15-20-30 – hi'jada. S turistima – peset-šeset hi'jada po danu. Optimistično.

 

Ostavljamo maloj potrebi i mostarskom diplomcu da odrade računsku operaciju množenja.

Eh... možda oduzimanja? Ili zbrajanja?

 

Pardon, dijeljenja.

Free style-u novog direktora nema kraja – očito se smatra pozvanim (ili je tako instruiran) da izvrši nekakvu katarzu. Njegov nastup je – kako je spomenuo u jednom osvrtu gospar Karužić – od početka imao elemente neprijateljskog preuzimanja, pa da se podsjetimo.

 

Formiranjem – i to mjesecima prije faktičkog dolaska u firmu – svojevrsnog Schutzstaffel-a koji mu je odradio informatorski posao i 'pripremio' teren (a kojeg se ovaj kako smo pisali drži kao pijan plota pa tako je došao sa već gotovim sudovima i mišljenjima o dosta zaposlenika, a stvarna je strepnja da nije u stanju samostalno donositi zaključke), u startu je pokazana faca sa iskešenim zubima i pjenom u kutu gubice prema uglavnom – ako ne i isključivo – intelektualni(ji)m slojevima firme. Takva metodika neodoljivo podsjeća na kristalnu noć i slične događaje, stoga je i bojazan nemalog dijela zaposlenih da će ta katarza imati negativne – a ne daj Bože i katastrofalne ishode.

 

Na žalost, svima njima ostaje da gledaju Milkovićev performans dok neumoljivo gazi (za sada uglavnom preko dobrog dijela ljudi) u smjeru koji je – nepoznat.

 

Ne treba biti imalac čak niti mostarske diplome više stručne spreme totalno nesrodnog smjera kakvu si je pribavio (ili mu je pribavljena zbog zasluga za minuli rad, npr. za uspješno zatvaranje mosta radi vlastite svadbene povorke - https://www.youtube.com/watch?v=Lt-ORvEtJ4Y),

da bi se latentna katastrofa dala jasno naslutiti; njegov (ili nečiji) naum da naprave revoluciju u poslovanju i funkcioniranju Libertasa 'na svoju ruku', bez jasne vizije ili zaklonibože nekakvog dugoročnog plana koji bi se valjda trebao donijeti u kooperaciji sa strukom i sa suvlasnicima (mada je općinama zbog količine udjela vlasništva praktički nemoguće utjecati na odluke Grada) – već je doveo do reakcije konavoskog HSS-a povodom namjere redukcija konavoskih linija.

 

Ne uzdamo se previše u bistroću Milkovićeve namjere koja je HSS-u Konavle bila otponac za javno reagiranje; unilateralno djelovanje će bez sumnje i dalje biti modus operandi novog direktora. U protivnom, moglo bi se posumnjati da ovo sa konavoskim linijama bila probna sonda koja je trebala vidjeti koliko je 'mek' teren za provođenje i vjerojatnih ostalih briljantnih ideja.

Međutim, nitko realan ne vjeruje da je Milković toliko sposoban planirati i predviđati, tako da ova sumnja ostaje na klimavim nogama (u tom svjetlu ne treba zaboraviti javni Milkovićev gaf u jednoj od prvih izjava o navodnih 20000 prekovremenih sati, gdje ga je gradonačelnik promptno i live 'opario' po prstima – pravdajući ga da je nov u firmi pa još nije 'nadošao').

 

'Manja' je greška što je umjesto struke odabrao najslabije karike – dakle manje stručne, ali slijepo odane – da svoj naum provede, što u pravilu ne čudi nikoga; naime niti stručno, a niti mentalno nije dorastao kako funkciji na koju je ustoličen, pa tako ni ljudima za koje kako smo već pisali da u širokom luku zaobilazi. Jedini logičan potez iz njegove pozicije bio je i jeste okružiti se slabijim karikama (nego što je on sam) kako bi imao otvoren put – za tko zna što.

 

Nakon zadnjeg četverogodišnjeg razdoblja koje je bilo blagotvorno za Libertas – a kad kažemo Libertas mislimo na ljude koji tvrtku čine – od portira, preko vozača, servisnih službi svih struka do visokoobrazovanih i upravljačkih kadrova – i koja se blagotvornost očitavala u porastu plaća, ali i opremanja Libertasa različitim dodacima i poboljšanjima (automatski diesel-generator, sređivanje radnih prostora mehaničarima, limarima, unapređenja vizualnog identiteta firme, itd. – ali ne čak niti u mogućnostima koje si je Libertas mogao priuštiti obzirom na bilancu – jer je poslovao više nego pozitivno – već u okvirima nametnutih od strane gradskih otaca), čini se da naredno razdoblje neće biti toliko naklonjeno Libertasu.

 

Uporište – pače, živi dokaz – u ovakvu slutnju nije bilo teško naći – nakon intervjua koji je Milković u listopadu dao Libertas televiziji u emisiji 'In medias res',

(https://www.youtube.com/watch?v=5ECAsTgt_iA&t)

teško se oteti dojmu da se Libertasu baš i ne sprema svjetlija skora budućnost. Osupnuti sadržajem koji je Milković (re)prezentirao (prvenstveno nedostatkom ekspertize i jasne vizije odnosno neimanje poimanja vlastite misije koja bi trebala biti u korist firme, a ne u njegove 'pokušaje' da radi poslovno-ekonomsku revoluciju), dali smo si truda da pobrojimo 'bravure' koje je u 45 minuta razgovora sa novinarkom uspio 'izbaciti':

 

- pleonazmi ('ja osobno') – 4 puta;

- dvaput ponavljanje iste riječi, obično pri sredini rečenice gdje vokalno dolazi zarez, ili na kraju – čak 93 puta(!), (ovdje smo se i mi malo zabrinuli – pobrojat ćemo na kraju ih da ne ispadne da smo zlonamjerni);

- izraz 'ne znam' – 5 puta;

- izraz 'nisam razmišlj'o' – 1 put;

- izraz 'iskreno' – 8 puta;

- izraz 'što bi rekli' – 9 puta;

- izrazi 'nisam upoznat' i 'nisam razmišlj'o' – 1 put;

- izraz 'na neki način' – 23 puta;

- izraz 'u tom smjeru' – 8 puta

- izraz 'mislim da' – 18 puta;

- izraz 'koridor' – 4-5 puta, Dubrovniku fali koridora;

 

Doći ovako nepripremljen (ili nesposoban) pa odgovarati sa navedenim floskulama je bilo poprilično nelagodno kako za novinarku koja ga je pokušavala trasirati kroz odgovore i nadopunjavati kada bi ovaj zapeo u dikciji, tako i za gledateljstvo. Kad bi izbacili ove viškove, dojam je da bi Milković većinu emisije – šutao. Bulažnjenje kako su ceste u Dubrovniku napravljene prije 30-40 godina (!) i kako bi Libertas bio 'odličan' kada bi bilo više parking mjesta, a ceste valjda imale 4 kolničke trake – ne želimo niti komentirati. Jednostavno – nonsens.

 

Riječ operativno mu je jedna od omiljenih: operativno djelovati, operativno rasteretiti – kako se vrši operativno rasterećivanje, zna li se što? – potom operativnom smislu, itd.

 

Borba kako sa rječnikom tako i sa gramatikom je bila nesmiljena i grčevita: 'gotovo za zdravo' (umjesto zdravo za gotovo), riječ 'oslušavaju' (valjda osluškuju), pa onda kako je direktorsko mjesto prihvatio 's obe dvije ručke' jer nije imao što razmišljati o ponudi, on kad mu se kaže ide 'ja van iden u smjeru k'o vojnika' (citat), 'blagajke' (u kontekstu staničnih kartomata) – mislio je na blagajnice, 'obokolio grad' (obišao oko grada), 'perventivno' umjesto preventivno, 'rashodno' umjesto rashodovano vozilo, pa izjave 'nije komercijala za zarađivat' pare' (ovo je pomalo sablasno), potom 'mi puno obavljamo komercijale', pa 'kadrovska politika oni su uvijek krivi' (tu smo se počešali po glavi), o najmu autobusa za određene usluge veli da Libertas to radi 'na neki način polujavno, tiha sjena' – i ovdje ćemo fermat' jer ne vidimo dalje smisao daljnjeg nabrajanja.

 

'Hvala gradonačelniku Dubrovnika što mi je ponudio to Društvo'. Ovdje je bio bez greške.

 

Da vas ne ostavimo zakinute za uzastopno ponovljene riječi, evo popisa (nije kronološki, ali je blizu):

- operativni, društvu, stabilna firma, na neki način, uru, mi moramo, razgovaramo, fali, iznutra, drugu, u tom smjeru krenuli, našeg, komunikaciju, unaprijed, s nekin, za sad, krenemo,komunicirat, uskraćeno, struke, teško, radit, za sad (to je bilo x3, ali nećemo cijepati atome), zimskim, prije, možda ljudi, prošao, od našeg društva, mislin, malo, oni što još, jedan dan, ZET, na, ukrcaju, usputno, dobre, svakodnevno, najmlađi, poboljšati, najveća, kvar, dodatnu, funkcionirat, zakrčenja, crknuo, ne možemo, deseminuta, sat ipo, usko, prijevozon, nastavit, smjeru, put, i da, cesta, novu liniju mobilni, nać, u podne, varijanti, uslugon, dobar, iskustva, momentu, iks nekih drugih izvora, cestama, odovih, i stresan i na kraju – ogroman.

 

93 komada. Pa puta dva.

 

Eto, to je van je dragi Grade direktor firme od 300 zaposlenih sa tradicijom od 115 godina, direktor najstarije firme u višestoljetnom Dubrovniku.

I da ga parafraziramo iz spomenutog intervjua – odgovorna osoba Društva.

 

Kada bi osoba Pera Milkovića bila odgovorna osoba – odgovorno bi priznao da je vidjela žaba kako konja potkivaju pa i ona digla nogu, da nije ovo baš za njega i odgovorno bi:

 

'na neki način' i u 'tom smjeru'

 

podnio podnio ostavku ostavku.

Iliti – Bar-abba.

 

Spominje se u sva četiri evanđelja: Matej 27,15-26; Marko 15,6-15; Luka 23,18-24; i Ivan 18,40.

 

Ukratko, svjetina je između izbora koga osloboditi, a koga osuditi – između Isusa i Bar-abbe (pljačkaša i ubojice) – eto, tako piše, molim lijepo – za oslobođenje izabrala potonjeg.

 

Demokratski izbori, drugim riječima.

 

Naš bi narod jednostavno rekao 'baraba', i to bi bilo najtočnija definicija utjelovljenja – ne zla, već gluposti. Naime ne izvire glupost iz zla već obratno. Zlo izvire iz gluposti. Baraba je bio glupi oportunista, to je sve.

 

Dietrich Bonhoeffer, jedan od najvećih teologa prve polovice 20. stoljeća piše ovako o gluposti i zlu i međusobnoj spregi.

 

„Glupost je opasniji neprijatelj od zla. Protiv zla možemo prosvjedovati, možemo ga raskrinkati, možemo ga, ako treba, silom spriječiti; zlo nosi uvijek u sebi klicu vlastitog raspadanja, jer ostavlja u čovjeku barem nevoljkost. Protiv gluposti smo bespomoćni. Ni prosvjedima ni silom ne da se tu ništa učiniti; razlozi tu ne vrijede; činjenicama koje protuslove vlastitoj predrasudi jednostavno ne treba vjerovati.

 

U takvim slučajevima i glupan postaje kritičar. Pa iako su činjenice neizbježne, mogu se jednostavno zaobići kao beznačajni pojedinačni slučajevi. Pri tom je glupan za razliku od zla čovjeka sobom do kraja zadovoljan; on postaje dapače opasan, jer se lako razdraži i prelazi u napad. Zbog toga je potrebno više opreznosti pred glupanom nego pred zlim čovjekom. Nikad više nećemo pokušavati razlozima uvjeriti glupana; to je besmisleno i opasno.

 

Da bismo znali kako s glupošću izići na kraj, moramo nastojati shvatiti njezinu bit. Jedno je sigurno, ona u biti nije defekt intelekta, nego ljudskosti. Postoje ljudi izvanredno gipka intelekta koji su glupi, i ljudi veoma troma intelekta koji su sve drugo prije nego glupi. To sa zaprepaštenjem otkrivamo u nekim situacijama. Pri tom se manje dobiva dojam da bi glupost bila neki prirođeni defekt, nego, naprotiv, da u određenim prilikama ljudi postanu glupi, odnosno da se daju učiniti glupima.

 

Opažamo, nadalje, da ljudi koji žive odijeljeno i samotno rjeđe pokazuju taj defekt negoli ljudi i grupe ljudi koji su skloni i osuđeni da žive u društvu. Tako izgleda da je glupost možda manje psihološki, a više sociološki problem. Ona je posebni oblik djelovanja povijesnih situacija na čovjeka, psihološka nuspojava određenih vanjskih prilika.

 

Kad bolje promatramo stvar, opažamo da svaki jači razvoj izvanjske moći, bilo političke bilo religiozne naravi, udara glupošću velik broj ljudi. Čini se dapače da je to sociološko-psihološki zakon. Moć jednih ima potrebu za glupošću drugih. Pri tom se ne radi o tom da bi neke određene – dakle možda intelektualne - moći iznenada zakržljale i nestale, nego da pod prejakim dojmom razvoja moći čovjek gubi svoju nutarnju samostalnost te se – više ili manje nesvjesno – odriče vlastitog odnosa prema određenim situacijama.

 

To što je glupan često tvrdoglav ne smije nas zavesti na pomisao da je on samostalan. Upravo u razgovoru osjećamo da uopće nemamo posla s njim samim, njim osobno, nego s krilaticama i parolama koje su njime ovladane. On je u nekom progonstvu, on je zaslijepljen, on je zloupotrijebljen, zlostavljan u svom vlastitom biću. Postavši tako bezvoljnim oruđem glupan će biti sposoban za svako zlo i u isto vrijeme nesposoban da prepozna zlo. Tu leži opasnost đavolske upotrebe. Tako će ljudi zauvijek moći biti osuđivani na propast.

 

Stoga je sasvim jasno da se glupost ne može nadvladati poučavanjem, već jedino oslobađanjem. Pri tome se moramo pomiriti s time da je pravo nutarnje oslobođenje u najvećem broju slučajeva moguće tek onda kad se dogodi vanjsko oslobođenje; sve dotle morat ćemo odustati od svih pokušaja da uvjerimo glupana.”

 

Ovdje je prilično jasno da je razvoj moći (da se podsjetimo: mladež – 'fakultet' - HEP sinekura (gdje je taborio na bolovanju – sva sreća da su tamo prepoznali da mu se ne smije davati da išta radi, jer ništa i ne zna (danas se molimo da Libertas ne počne prodavati kirurške skalpele jer je ovaj u stanju otvoriti čovjeka – iako je i bez skalpela naoružan toliko da je šteta neminovna i već počinjena) – sinekura u Domoupravi i na poslijetku, sinekura u Libertasu dovela do 'kvasanja' sile i drčnosti do (pred)puknuća. 'Što dijete zna što je 200 kila', otprilike tako izgleda njegovo teglenje (ako se nešto skoro ne promijeni bit će 'nekad') respektabilne, stogodišnjom tradicijom urešene gradske firme koja je kao zadnji bastion ostala (valjda u biti zadnja prilika za draftiranje institucije javne nabave za vlastiti materijalni 'upgrade') Marulićeva 'Molitva suprotiva Turkom', ne samo ovog Grada nego vjerojatno i države. Slijedi li – govorimo napamet - privatizacija (šabloni se odavno mogu kupiti i na kioscima, kako se radi privatizacija) ili 'samo' neka tamo javna nabava – vidjet će se.

 

Otvorena cesta kojom je poput njemačkim autobahnom jurio nepismeni proleter kroz milostive mu godine mu je nadogradila 'spojlere' da zadrži kakvu takvu kontrolu te putanje (spojleri su u zbilji njegovi partijski mecene i usmjerivači, nema on s tim veze), međutim ovaj je umislio da su spojleri postali krila. Zbog pogrešnog (odnosno nikakvog) proračuna, let je kako se već nazire, osuđen na pad s treskom – i problem nije pad sam po sebi ili potrošeni (wasted) partijski Ikar, već žrtva i šteta koja će biti počinjena na mjestu pada.

 

Nećemo se baviti njegovim konkretnim uradcima – na taj ćemo šlag staviti višnju kada torta bude gotova, uskoro.

 

Ovdje je pitanje koje je puno ozbiljnije – kako su gradski oci – još bolje, zašto su – oporavljenu firmu sa zdravim osnovama, prihodima, profitu i firme koja je praktično prestala ovisiti o gradskom proračunu i subvencijama - odlučili dati u ruke ovom – ah, kako da ga nazovemo a da mu ostavimo barem jednu nišu kroz koju će se izvući, dati ostavku, poput Ćaće reći: 'Doviđenja i hvala na suradnji' – šarlatanu, redikulu, 'stručnjaku', 'inženjeru'?

 

Možda - oriđinalu?

 

Malo smo pričekali sa ovim člankom, naime trebalo je nešto vremena i sugovornika da prikupimo dovoljno materijala kako bismo jasno prikazali postupke nove uprave na čelu sa mostarskim diplomcem – pardon, platišom (i o diplomi će biti riječi u narednim nastavcima feljtona), da bismo oslikali jasan trend nizbrdice kojom Libertas, kako se čini - nepovratno klizi iz gradske poslovne perjanice u firmu 'slučaj', a koji će se – ako bude sve onako kako izgleda da trenutno ide – naći na meti ili DORH-a ili USKOK-a (i to ne samo u financijskom okviru). A moguće i na meti EPPO-a.

Po svoj prilici, kako samozvana 'odgovorna osoba' tako i gradski oci bi mogli objašnjavati 'institucijama' situaciju latentnog sunovrata (ne tako davno) uspješne firme.

 

Firme koja hrani i malo više od tristo fameja.

 

Da bismo spomenutima uštedjeli vremena i sastanaka, ručkova na teret reprezentacije odnosno na račun tuđih para (recimo novaca istih onih vozača koji ih zarađuju, a koje kako navode 'žele zaštititi') – dajmo im par prokušanih i zvonkih PR izjava kojih će se vrlo vjerojatno uskoro poželjeti mašiti – tek toliko da se ne nerviraju oko širokog izbora već viđenog.

 

Stoga:

 

- vozači su preopterećeni;

- naplatni sustav je iz nečije garaže;

- prethodna uprava je opteretila vozače;

- želimo da vozači imaju godišnji odmor;

- želimo Libertas uvesti u 21. stoljeće novim sustavom naplate (elem – novom javnom nabavom, o tome kasnije);

- klik, klik, klik;

- kartomati umjesto blagajki;

- aplikacija (to vole, jer to zvuči moderno);

- rasterećenje vozača.

 

Dala bi se ovdje ponoviti još koja fraza iz spektakularnog asortimana 'odgovorne osobe' koju je instruiran nabubao kao pred mostarski ispit (još nismo sigurni da je ispitima nazočio, radimo na tome) – pa potom i bez daha isporučio u intervjuu Libertas Televiziji

(https://youtu.be/5ECAsTgt_iA?si=r9VCFtjueQ7gEeIv), međutim ostavimo im malo prostora da improviziraju i uz pomoć u televizijski neisporučenih i nenabrojenih floskula pokušaju zamračiti stvarne motive i nakane koje su prethodile instalaciji neukog direktora i direktiva koje je ovaj zaprimio.

 

Kako saznajemo, Milković je već krenuo u – kako on to voli 'kazat' – u 'operativnom smislu' 'operativno djelovati', pa je tako 'operativno' podijelio par opomena pred otkaz ljudima koji mu očito smetaju na trasi 'operativnog djelovanja', ali nije se ni tu zaustavio – određenom krugu ljudi je – preko svoje intimus(ice) koju je instalirao kao izvršitelja njegovih briljantnih zamisli, naložio da (njoj, odnosno njemu) moraju dostavljati dnevnike aktivnosti za svaki radni dan (odnosno sat), što je do sada nezabilježeno u praksi za radnike koji u pravilu nisu 'terenci', tj. ljudi koji pravdaju utrošeno vrijeme po radnom zadatku koji se obično odnosi na djelovanje van ureda.

 

Takva vrsta pritiska nije neuobičajena u hrvatskom obliku kapitalizma koju svjedočimo zadnjih desetljeća, ali je neviđena u jednom javnom poduzeću, koje – da bi apsurd bio veći – ima ne jedan, već dva sindikata! Kako saznajemo, oba sindikata se nisu oglasila po ovom pitanju – a nije naročito teško zaključiti zašto, to zaposlenici Libertasa najbolje znaju. Kako god da jest – ne pitanje, već odgovor leži u tome da su ti sindikati očito sami sebi svrha (kad kažemo 'sebi', onda ne mislimo na članstvo već na malo uži krug članova i vodstva). Kako nam kažu, naročito nisu zainteresirani zauzeti se za ne-članstvo. Pametnome dosta.

 

Da bismo im u najboljoj namjeri pomogli da možda ipak izađu iz mentalne i motoričke letargije, dajmo im par definicija mobbinga ili diskriminacije na radnom mjestu, možda ih to malo osvijesti pa krenu u zaštitu evidentno potlačenih – i u nemilosti mostarskog diplomca – radnika.

 

Pogledajmo prvo definiciju:

 

Mobbing

 

Riječ mobbing je složenica, a dolazi iz engleskog jezika gdje imenica 'mob' znači ološ, svjetina, rulja i glagola 'to mob', što znači nasrnuti u masi (šifra zatvaranje mosta Dubrovnik). Mobbing je proces u kojem jedna ili više osoba smišljeno i trajno ignoriranjem, davanjem teško ostvarivih poslova, klevetanjem itd. onemogućava jednu ili više osoba na radnom mjestu. Mobbing možemo definirati kao specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu kojim jedna ili više osoba sistematski psihički zlostavlja i ponižava drugu osobu, ugrožava njezin ugled, ljudsko dostojanstvo i integritet, a s ciljem eliminacije s radnog mjesta, udaljenja s rada ili s jednostavnim ciljem maltretiranja žrtve, ponižavanja žrtve i/ili iživljavanja nad žrtvom.

Preciznu i sveobuhvatnu definiciju mobbinga daje francuski zakon o radu iz 2002. godine. “Mobbing je psihičko maltretiranje što se ponavlja putem akcija kojima je cilj ili posljedica degradacija radnikovih radnih uvjeta, koje mogu uzrokovati napad i nanijeti štetu ljudskim pravima i ljudskom dostojanstvu, naštetiti fizičkom i mentalnom zdravlju ili kompromitirati žrtvinu profesionalnu budućnost.”

 

Kad smo ovo predstavili, ukažimo 'odgovornoj osobi' (jer smo prilično sigurni da nije bez dvije litre Cole Zero u stanju probaviti prethodni pasus, pa da ipak nekako 'flata') na stvarnu bojazan koja bi mu se mogla (odnosno vjerojatno hoće) obiti o, hm, glavu jednom kada se – ako ne uspavani sindikati, a onda pojedinci ili skupine odluče usprotiviti njegovoj samovolji i javnom ponižavanju (op.a. – članak iz bloga ZNA SE TKO TRAKTORA VOZI...);

 

Manifestiranje mobbinga

 

NEPRIJATELJSKA I NEETIČNA KOMUNIKACIJA

- Komuniciranje povišenim tonom i vikom

- Odbijanje verbalnih i neverbalnih kontakata sa žtrvom

 

NEOSNOVANA POJAČANA KONTROLA IZVRŠAVANJA RADNIH ZADATAKA

 

IZOLIRANJE ŽRTVE

- Žrtva se premješta u druge prostore, kancelarije, druga radna mjesta

- Žrtvu se ne poziva na sastanke, dogovore

 

NAPADI NA UGLED ŽRTVE

- Prisiljavanje žrtve da obavlja poslove daleko ispod svojih znanja, sposobnosti, školske i stručne spreme

- Žrtvi se daju besmisleni radni zadaci i poslovi

- Loše ocjene rada

- Žrtvi ne dobiva radne zadatke

 

Tu je – jer je Milković 'osoba' šireg 'dijapazona' (namjerno koristimo taj srbizam jer ga često čujemo iz usta vladajućih struktura; inače – da bi ih barem pokušali napraviti 'većim' Hrvatima, otkrit ćemo im - naziv za 'dijapazon' na hrvatskom jeziku se zove 'raspon', 'širina' itd.) uspio u kratkom stolovanju ostvariti i ozbiljne povrede u smislu radne (ili općenite) diskriminacije (poznato i kao nejednako postupanje) – jer zašto bi sve ostalo samo na tamo nekakvom 'mobbingu'.

Zbog zaštite prava sugovornika, nećemo odavati detalje, tek možemo najaviti da ovaj i ovakvi slučajevi neće proći neopaženo u javnosti.

 

Samo zbog definicije same, navedimo:

 

Izravna diskriminacija je nejednako postupanje prema osobi zbog jedne ili više njezinih karakteristika (osnova). Zabranjena je Zakonom o suzbijanju diskriminacije:

 

- AKO je riječ o postupanju kojim se osoba stavlja u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji;

- AKO je razlog takvog postupanja jedna od njegovih karakteristika tj. diskriminacijskih osnova iz Zakona.

 

Također i ovo:

 

NEIZRAVNA diskriminacija može biti nejednako postupanje zbog naizgled neutralne odredbe, kriterija ili prakse, osim ako se oni „mogu objektivno opravdati legitimnim ciljem, a sredstva za njihovo postizanje su primjerena i nužna“.

 

Ovdje zaključujemo uvodnu epizodu najavljenu na početku članka; dok prikupljamo freške informacije želimo biti sigurni da ćemo plasirati istinu o nadolazećoj katarzi, već spomenutoj posljedici evidentne negativne selekcije kakva je zadesila Libertas.

 

Štovano čitateljsko pučanstvo – vi normalni, ali i vi koji mislite da jeste – sretan vam Božić i Nova 2026. godina!

 

Vrijeme je darivanja – vrijeme dobre atmosfere, pozitivnih misli i želja, poneke auto retrospektive i površne analize u momentima toplog mezzobaluna, lažnih obećanja (ono u sebi) da će se od prvi prvog ić' u teretanu, da će se o blitvi i ribi pjat' resit' samo da pasaju ove feste - ali i dijeljenja iskrenih čestitki poznatoj okolini i dragim osobama.

 

Iskreni kakvim se smatramo, posebno ćemo poželjeti zdravlja i puno sreće zaposlenicima Libertasa – jer trebat će im.

 

No, krenimo redom.

 

Kako saznajemo, nedugo nakon našeg zadnjeg članka u kojem se spominju definicije mobbinga i diskriminacije na radnom mjestu – gle čuda – 'odgovorna osoba' je sazvala sastanak Libertasove akademske elite, točnije osoba koje su bile uredno zaobiđene i potom zaobilažene – i to nakon puna 3+ mjeseca od stupanja iste te 'odgovorne osobe' u vidu Pera Milkovića na funkciju.

 

Bome vidimo da umijemo i čitati, dakle postoje i osnovane sumnje da se mogao pohađati i fakultet. No, da se ne bismo kitili tuđim perjem, nastavimo temu.

 

Ne znamo detalje sastanka – osim jednog koji je i kao takav previše – čak i za jednog nestručnjaka i 'odgovornu osobu' kakva je Milković. Naime, radi se o (ponavljamo – navodno) njegovoj izjavi koja ide u stilu: 'ne morate se vi ničega plašiti, radite svoj posao itd.

 

Tu treba zastati, jer ovakva vrsta izjave upravo potvrđuje sve navode naših prethodnih članaka – od predstavljanja negativne selekcije koja je zadesila Libertas, potom onog sramotnog intervjua na Libertas Televiziji i dalje, otvorene diskriminacije – pa da ne nabrajamo dalje. Elem, nakon što je upravo tom negativnom selekcijom i neprimjerenim i 'seljačkim', pače nasilničkim odnosno latentno prijetećem ponašanjem u samo tri mjeseca vladavine uspio doslovno kirurški podijeliti firmu na 'naše' i 'njihove', pokazao je (vrlo vjerojatno nesvjesno, što bi se reklo ko'ficijent 1,05 da je nesvjesno) svoju pravu ćud, stručnost i najvažnije – naum.

 

Višegodišnjim, vrijednim i predanim zaposlenicima (koji su svoje diplome u zbilji zaslužili, a u praksi iste i 'ovjerili') je ponuđena navodna ruka pomirenja, a u stvarnosti ruka nasilnika – u maniru crne kronike koju na žalost iščitavamo prečesto – kazujući: 'to što sam te ošamario, ne znači da te ne volim'. Nismo psiholozi, ali takvo podvijanje repa u momentu dok pokušava opravdati, odnosno zakamuflirati svoje postupke znači samo jedno – junak je napunio gaće. Ne vjerujemo niti trunke da je do tog podvijanja repa došlo samoinicijativno – vrlo je vjerojatno da i gradski oci vide da je vrijeme da se radi 'damage control', pa su mu očito suflirali da mora pokušati sanirati štetu (makar to bila i jeftina finta za kupovanje vremena i smirivanje situacije). Jedino je pitanje: koliko je i da li je to – navrijeme. (Ako se nas pita – a ne pita nas se, međutim nudimo prijedlog) – navrijeme bi moglo biti ako bi se 'odgovorna osoba' povukla na mjesto – bubnut ćemo – portira u Pred Dvorom 1, ali poznavajući organizaciju kojoj pripada to je malo vjerojatno (navijamo u ovom slučaju za organizaciju, na njihovoj smo strani, izdržite!). A možda i zato što su u organizaciji (napokon) svjesni što i ulogu portira ne bi bio u stanju odraditi, kako se ono kaže, odgovorno.

 

Svejedno, dovođenje u svojevrsnu talačku situaciju ljude pametnije i sposobnije, stručnije od sebe (znate onaj film snimljen po pljački Jan-Erik Olssona u Stockholmu, gdje je zbog neuspjelog plana uzeo taoce koji su u neka doba počeli surađivati i simpatizirati svog otimača i nasilnika, a po čemu se srodno ponašanje ugroženih od tada naziva Stockholmski sindrom?), pa potom im pružati (lažnu) nadu i falsu ruku pomirenja je jedno obično zlostavljačko i nasilničko ponašanje koje ne zaslužuje ni trunku simpatije ili 'olakotnih okolnosti'.

 

Prelazeći tim činom lažne ruke pomirenja u svojevrsni kontranapad (razvidno protiv samog sebe, a zna se da je napad najbolja obrana, jel'te, a trebalo bi i pojest ono što smo skuhali da se zadrži onaj službeni Golf), ubrzo je izvedena jedna fantastična bravura kojom bi se dičio i sam Aleksandar Vučić sa brnabićkom i onom ostalom stokom kojom je okružen – dakle: naručeni (plaćeni) članak u jednom dubrovačkom javnom glasilu, koju su potom prenijeli i ostali (ne svi) iz – ah, ajmo je nazvati 'branše'. Dan ili dva nakon božićnog domjenka u restauraciji Azzuro u marini u Komolcu (e sad, moglo bi se par stvari reći i o mjestu odabira božićnog domjenka, pa navesti to da se zahvalnice za dugogodišnji rad u Libertasu zaslužnima dodjeljuju u direktoru omiljenoj kafani, a ne kako je – možemo slobodno reći stoljetni običaj – u remizi: ALI NEĆEMO REĆI), na jednom dubrovačkom portalu je osvanuo članak 'VOZAČ LIBERTASA POHVALIO NOVOG DIREKTORA: bla bla bla bla bla...'. (Nećemo prenositi link na članak jer se otpad odlaže na za to pripadajuća mjesta).

Kao, 'ovom gestom je pokazao da misli i na male ljude'.

 

Stanimo malo.

 

Ako je u Libertasu netko 'mali', to sigurno nisu vozači kako članak sugerira. To može jedino biti Milković – nevolja Libertasa je u tome da je pila okrenuta naopako, jer kako nam kazuje slavni Ivan Gundulić:

 

Kolo od sreće uokoli

vrteći se ne pristaje:

tko bi gori, eto je doli,

a tko doli gori ustaje.

 

U samoj toj pozi okrenute pile sjedi (ne)vješta zasjeda: teško je za povjerovati da bi se itko iole pametan – a pogotovo ne jedan vozač, znajući što radi i odakle novci u Libertas stižu – srozao toliko, da sebe podređuje ološu i oduzima si i kredibilitet, i ništa manje – svoj osobni i profesionalni ponos i ljudski integritet. Vrlo je jasno da je ovaj portalski pamflet pisala neka nemušta 'PR' osoba – ako ne i sama 'odgovorna osoba'. Za konačan dojam - sasvim nevažno.

 

Druga, ne manje važna pojedinost je da 'se vozač javio e-mailom i da je zamolio da se poruka objavi u cijelosti' (što su ovi kao i napravili). Koji vozač, ima li ime, da li su podaci poznati redakciji i da li je do njih moguće doći - pa valjda ne treba crtati.

 

U tom smislu – kako predstaviti pokudu ili pohvalu, kako bi trebala izgledati novinarska objava i kako se to radi kada se ne koriste režimske metode, evo nam lijepog primjera gdje vozač šalje pozitivnu poruku, općenito o situaciji ali i o direktoru:

 

https://www.liberoportal.glasgrada.hr/vijesti/libertas-dubrovnik-povratak-vozaca-i-bolji-uvjeti-u-libertasu-ivo-vidojevic-o-pozitivnim-promjenama

 

Dakle: ime i prezime, što i kako. Ovako se kaže što se ima za reći o ovakvim temama: bez strepnje, proračuna i sa 'dritim' leđima koja zarađuju novac za – kako to voli Milković 'kazat' – Društvo.

 

Na žalost (budimo realni: na sreću) – Milkovićev pamflet je anoniman baš poput onih afirmativnih FB komentara tipa 'Pero je bla bla, Samo tako itd itd. Stranačkih botova kako vidimo, ne fali. Žalosno je da se srbijanske metode primjenjuju i u Dubrovniku.

 

Stoga je ovakav – neinteligentan, providan, vučićevski pamflet osim što je sramota za novinara i urednika (i naručitelja) upravo dokaz onih navoda gospara Antuna Karužića o plaćenim medijima i srozavanju novinarske struke u Dubrovniku.

 

Što i kako dalje, štovano čitateljstvo? Mi ostajemo budno pratiti iduće bravure 'odgovorne osobe'; a kako s početka članka svim ljudima, jednako tako šaljemo blagdanske čestitke i 'odgovornoj osobi' (ali sa pripadajućim direktorskim bonusom):

 

HO, HO, HO, MOTHERFUC*ER!

 

E da.

 

Uvukavši glavu među ramena ili još bolje – zakopavši glavu u pijesak, naš Pero s pržinom u gubici ima osjećaj da diše punim plućima; zatišje oko blagdana mu stvara privid mira kako bi mogao nastaviti sa agendom (Milkoviću, agenda je na latinskom jeziku 'ono što što treba učiniti', nema na čemu) zbog koje je na sveopću žalost i došao za timun Libertasa; naime potrebno je sprovesti javnu nabavu. Zaboravio je da mu je guzica na vjetru – nije neki lijepi abrum, alil svejedno mu viri.

 

Javna nabava.

 

Ahilova peta svakog HDZ-ovca.

 

O čemu se radi? Krenimo redom.

 

Kako saznajemo iz svjedočanstava zaposlenika Libertasa, skrbnik službenog Golfa u vidu Pera Milkovića je – kako on valjda smatra da je trebalo učinit' (ja sam van iden u smijeru ko vojnika, citat iz onog sramnog i sramotnog interview-a Libertas Televiziji) – je već djelomično odradio domaći zadatak (mala digresija, ispričavamo se: kad je u osnovnoj školi prepisivao domaći rad sa tuđih radnih listića bio je toliko temeljit da je u prepisivanju pri dnu stranice napisao i 'okreni list', što je pisalo na radnom listiću – ovo je navod njegovog školskog kolege – gdje su mu nakon toga i mater i ćaća rekli 'Pero moj, falabogu, bićeš pitur', uvidjevši da ovaj nije kapadž za bo'je) – nijesu tužni roditelji znali da stranka piše diplome, a da je nebo granica.

 

Prema informacijama koje dobijamo iz Libertasa, Pero Bidon je već krenuo 'operativno djelovat' – kako on to voli rijet – pa je pokrenuo postupak zamjene postojećeg naplatnog sustava koji će građane Dubrovnika koštat više milijuna eura. O čemu je tu riječ?

 

Prema javno dostupnim informacijama, Libertas je od 2018. godine krenuo u modernizaciju naplatnog sustava što je uključivalo nabavku novih kasa u autobusima (skupo) i pripadajućeg softvera (skuplje). Kroz zadnjih 5-6 godina su uložena sredstva u iznosu od nekoliko stotina tisuća eura, sve kroz postupak javne nabave, što je također javno dostupno. Tu je – kako svjedočimo, došlo do zamjene magnetnih karata sa 'pametnim' kartama; uvelo se i kartično (bankovno) plaćanje, ali i notorni DUPASS kao jedno od sredstava korištenja javnog gradskog prijevoza. Od uvođenja novog naplatnog sustava u 2021. godini, prihodi Libertasa su povećani za 40% uz istovremeno smanjivanje prevezenih putnika za 30 i više postotaka. Drugim riječima, drastično se smanjila zlouporaba i krađa (nema boljeg naziva za to) od strane vozača (naravno ne većine vozača, ali iznos je značajan), no u godinama korone – što je poprilično nevjerojatno – se dogodila pozitivna financijska katarza – Libertas je uvođenjem novog naplatnog sustava iz firme gubitaša sa negativnim saldom od cca 20 mil. kuna došao kroz tih 4-5 godina do pozicije da (osim iz EU sredstava) čak vlastitim sredstvima financira nabavku novih vozila. Osim toga, Libertas je ulagao i u vlastitu infrastrukturu, materijalnu i u smislu zapošljavanja novih ljudi i poboljšanja materijalnih i inih uvjeta.

 

Ako nekom nije jasno, oplastičimo navedeno: postojeći naplatni sustav Libertasa zarađuje novce i – za razliku od prijašnjih godina – funkcionira izuzetno dobro.

 

Da ne bismo pričali bajku, jer stvari zaista nisu bajkovite – i taj naplatni sustav ima svojih mana. Naravno i prednosti, ali da bismo bili objektivni krenimo, kako rekosmo – redom.

 

Za razliku od zagrebačkog ZET-a, splitskog PROMETA ili naplatnog sustava u JGP-u u Puli, Osijeku itd., Libertas ima funkcionalni naplatni sustav koji je temeljen na jednom dobavljaču, a koji obuhvaća sve funkcionalnosti – od tarifnog sustava, upravljanja flotom i kadrovima, do spomenutog kartičnog plaćanja – u čemu je Libertas pionir i perjanica u Hrvatskoj. Kartično plaćanje nema nitko u Hrvatskoj – ima ga Libertas. Osim toga, Libertas u sklopu svojih usluga ima i spomenuti notorni DUPASS, nasljednika DUCARD-a koji je usluga treće strane koju je Libertas kako saznajemo upogonio za nekih 70-80.000,0 EUR-a. Bez potrebe, jer je Libertas već imao to rješenje – ali.

 

Krenimo dalje.

 

DUPASS – rješenje nametnuto od Grada kojim upravlja gđa. Brautović je nespretno i nesretno rješenje gdje je upravo teret – koji Milković 'kao' želi skinuti sa leđa vozača – zbog loše implamentacije koji je baš pao na vozače, ali posljedično i na sam Libertas. Kako?

 

Libertas je DUPASS ukomponirao u pametne kartice koje su, kako kazuju vozači, radile (i rade) besprijekorno. Međutim zbog podržavanja DUPASS rješenja koje je iznjedrila Dubrovačka baština (to je tema za sebe, nećemo je dirati jer je to gnijezdo – ne osinje, već malo grđe), Libertas je bio prinuđen koristiti QR kodove na mobitelima i papirima što se u produkciji pokazalo katastrofalnim. Većina vozača je kad bi vidjela turiste sa DUPASS-om jednostavno iste propustila bez registracije – dijelom zbog komplikacija u očitavanju QR kodova, a dijelom i zbog neadekvatno posloženih voznih redova (što je rak rana svakog vozača) gdje vozač (zbog Cicrina boysa i njihovih partikularnih interesa, o čemu ste imali prilike čitati u člancima gospara Antuna Karužića) nema niti teoretsku šansu ispoštovati taj isti vozni red. U slučaju DUPASS-a na vratima autobusa, vozači su birali kao rješenje propuštanje putnika bez registracije, ne bi li ispoštovali vozni red (što je u ljetnim mjesecima praktički nemoguće uzimajući u obzir kako su vozni redovi napisani). Posljedica toga je veliki manjak registriranih putnika – što direktno ima utjecaj na prihode Libertasa, odnosno poziciju firme da opravdava razloge čestih kašnjenja, nepoštivanja voznih redova, itd. Naravno, percepcija javnosti, posljedično i i njihov bijes je uvijek usmjeren prema vozačima što za posljedicu ima nezadovoljstvo istih tih vozača. E, tu je 'mudri' Milković našao – kako on voli kazat' – bazen u kom će obilato lovit' – hineći suosjećanje spram vozača on radi točno ono zbog čega je tu gdje jest – kupuje vrijeme da zbog navodnog nezadovoljstva vozača napravi ono čime će vozači biti zadovoljni – javnu nabavu za novi naplatni sustav. Na prvu stvar izgleda logično – vozači nezadovoljni, ovaj radi njima u korist i želi ih riješiti problema.

 

Međutim, radi se o odrubljivanju glave da bi se riješila glavobolja. Na žalost, vozači toga nisu svjesni – do momenta kada će spoznati da ih je ovaj lagao samo zato da bi u konačnici uzeo proviziju (ne samo on, logično), isti će tužni vozači moći samo konstatirati da su, kako bi se reklo – naguženi. U tu se cijelu priču obilato uključio predsjednik Gradskog vijeća – analfabeta svake – a pogotovo ove struke, žigolo po vokaciji, dok je gradonačelnih pametno u škuribandi, tek stidljivo i deklarativno izgovara floskule koje nit' smrde nit' mirišu. Mudro. U vatru baca bidon koji je, kako se čini – nepovratna ambalaža, a 'mala potreba' će jednako biti prinesen žrtvenom oltaru kada za to dođe vrijeme. Iskreno, obojica miritaju ono što će ih snać'.

 

Slijedom navedenog, a da bismo priveli ovaj osvrt kraju (naravno da slijedi nastavak) možemo slobodno zaključiti: obzirom da su EU sredstva poprilično vruća patata (Rimac, Žalac), Užas koalicija se okreće prema posljednjoj instanci u Gradu na kojoj se još uvijek može uknjižiti izdašna apanaža – Libertas je pred streljačkim vodom. Slijedi li likvidacija pa potom dubrovačka Ovčara gdje ćemo desetljećima 'post festum' 'procesirati' zločin(ce) nedostupne pravosuđu – ostaje nam viđet.

 

Još bolnije pitanje glasi: čemu novi naplatni sustav kada Libertas ima sustav koji zarađuje ozbiljan novac? Koliko će koštati novi i kad će se investicija amortizirati? Na poslijetku: kome to služi (OK, zna se, ali ipak)?

 

Nadamo se sljedećem:

 

Rimac, Žalac, bidon – pritvor.

Kako saznajemo, Milković se nedavno bacio u oportuni trošak – više ne 'gamba' u crnjema teniskama u kojima je mjesecima mečio papučice Libertasovog Golfa, baš onoga kojeg je prisvojio i prije službenog prijema vlasti (još radimo na tome gdje su putni nalozi) – očito ponukan šprdnjom na račun njegove groteskne vanjštine, a moguće i uz primjedbu stranačkih pulena da unaprijedi vanjštinu nebili ista bila 'jestivija' dok priprema toliko željenu javnu nabavu i posljedično izdašnu apanažu – Pero je odvojio 40-50€ u Deichmannu kako bi nogice opravio crevjama dostojnijema direktoru najstarijeg gradskog poduzeća. Kako je sam rekao, s obje ručke je primio upravljanje Libertasom, a kako je u sramotnom interview-u Libertas Televiziji i 'kazao': Hvala gradonačelniku Dubrovnika što mi je ponudio to Društvo. A Društvo, jel'te, u neka doba zaslužuje crevlje od formata. Ne može se gazit po Libertasu u istim crevljama u kojima je satr'o Domoupravu. Pero naizgled napreduje, ali kako bi rekao Goran Bregović u pjesmi 'Doživjeti stotu' – to je 'proteza duši, make-up na leš'. Ne zna on da je došao do karijernog klimaksa, i da s vrha sve staze vode nizbrdo. Ali neka uživa dok još može.

 

(Možemo možda prisvojiti djelić skromne zasluge za ulaganje u obuću obzirom da je i stranica nazvana po Njemu i Njima: Pero Teniska. Ne zanosimo se, ali smatramo da je nadogradnja obuće i naša zasluga. Tko zna, možda ga sugestivno nagovorimo i na ostavku što bi bilo pozdravljeno od više stotina (ako ne i tisuća) ljudi. Nadajmo se pozitivnom ishodu.)

 

S novim crevljama ili ne – sve u stilu koji ga resi i prije nego je Libertas zadesila nesreća u vidu njega osobno (mali pleonazam da bi bolje razumio), 'odgovorna osoba' u vidu Pera Milkovića nije našla za shodno da nazdravi ni Božić ni Novu godinu svojim zaposlenicima; po svjedočenju istih, sada već notorni Pero Teniska se od Badnjega dana naovamo nije pojavio u 'Društvu'. I to je presedan do sada nezabilježen u Libertasu – svi prijašnji direktori su našli za shodno prošetat' se po remizi i nazdravit' ljudima u božićnim i novogodišnjim danima. Izostanak poštivanja takve prakse najbolje priča o Milkoviću; nevješt i neuk, pokvaren i emocionalno uskraćen svoje (ne)prikrivene namjere najbolje komunicira svojim (ne)činjenjem. Izostanak elementarnog poštovanja prema zaposlenicima koji Libertas sačinjavaju je njegova osobna iskaznica.

 

Kako saznajemo i to ima svojih blagodati: većina zaposlenika je sretna što ga ne vide u firmi; kako kazuju, skoro svi bi najradije da ga više ni ne vide. Takav autodevastacijski učinak je još jedan presedan kojem zaposlenici Libertasa svjedoče – jer, kako reče Goran Vlaović kada je bio komentator svjetskog nogometnog prvenstva na HRT-u – 'često se događa da se ovo rijetko viđa' – i to je jedini mogući obrazac koji Milković umije prezentirati. Jedna je stvar htjeti, a druga znati i moći. Tu se Milković već dobro naskakao u vlastita usta; kako nam kazuje Ivana Brlić-Mažuranić, Pero se – jer mu narav pretiče um – ponaša otprilike ovako:

 

'Kad je snaha-guja opazila ovako iznenada svračiće, prevari se, polakomi se u njoj zmijina ćud, poletje snaha po trijemu za svračićima i isplazi za njima svoj tanki i šiljasti jezik kao u šumi.

Vrisnuše i prekrstiše se kume i susjede, te povedoše svoju djecu kući, jer upoznaše, da je ono zaista šumska guja.

Majka pak radosno pođe do sina govoreći:

- "Otpremi je, sine, otkud si je doveo, sad si na svoje oči vidio, koga u kući hraniš." - I mati htjede da ogrli sinka.'

 

Nedostatak kapaciteta svake vrste da osim deklarativno i suštinski bude direktor najstarije živuće dubrovačke firme je evidentan i zdravjema u očima, koje svojim ponašanjem te iste oči kopa. Ponašanje koje je spram ljudi u Libertasu prezentirao u vrlo kratkom vremenu u stilu stranačkog mu kolege pokojnog Josa Mraovića (ličko rukovanje) je – na svu sreću ne samo zaposlenika Libertasa, već i samog Grada Dubrovnika – sigurna putanja na već zazivanu sinekuru portira Ispred Dvora 1 – svima ostaje ufanje da će ga to i tokat'.

 

U međuvremenu kako saznajemo, postoji i latentna prijetnja koja će ga privesti institucijama – ali o tome ćemo u jednom od idućih nastavaka ovog feljtona.

 

Do sljedećeg nastavka, prenijet ćemo mu novogodišnju čestitku i poruku zaposlenika Libertasa: zadrži Golfa, samo se ne vraćaj.

E da, pozdravljamo štovano čitateljstvo. Nove spoznaje nam diktiraju novi članak feljtona; nadamo se da će čitateljstvo biti šire nego inače, te da će i netko iz 'institucija koje rade svoj posao' imati vremena da se – ako ništa – barem malo 'pograću' po glavi ili 'ožmu gubičinu' čitajući ovo što Pero Teniska kuha u javnom poduzeću.

 

Naš Pero ne posustaje u 'operativnoj' realizaciji (vjerojatno tuđih zamisli, iako postoje indicije da se radi o čisto njegovoj improvizaciji – štoviše, načuli smo da mu gradski oci spravljaju jedan lijep sastanak, ali to nije potvrđeno), odnosno svakodnevnom napredovanju na trasi njegovog inovativnog upravljanja najstarijom gradskom firmom – tu je između ostaloga i namještanje javne nabave koja ima uslijediti i mi je čekamo s nestrpljenjem – ali ne limitira se samo time; njegovo 'operativno djelovanje' se kako saznajemo usmjerava i na osobne obračune sa zaposlenicima u kojima očito vidi latentnu ili realnu prijetnju.

 

Tako saznajemo da je po pitanju naplatnog sustava koji mu je bolna točka – ali to je i logično, jer Libertas tri četvrtine ako ne i više od toga prihoda ostvaruje upravo kroz naplatni sustav, a on je tu da 'omrsi brke', napravio jedan predivan salto mortale (Pero, znamo da čitaš, pa evo objašnjenje da ne guglaš: salto mortale je – da ti to prispodobimo na nivo koji možeš razumjeti – smrtonosan skok, dakle počni pretraživati https://mojposao.hr/, trebat će ti) u vidu izvrtanja predmetne materije poput higijenske jednokratne rukavice čistačice – elem, kadroviranja odnosno prekrojavanja informatičkog odjela na njemu pitku (dakle podobnu) supstancu.

 

Pojednostavljeno, a kako saznajemo iz razgovora sa radnicima Libertasa – ona prethodno spomenuta dvojica koji su dobili opomene pred otkaz zbog trivijalnih razloga – dočim za ista postupanja nije sankcioniran baš nitko iz Društva (Pero voli koristiti riječ 'Društvo' (sjetimo se njegove zahvale gradonačelniku u onom već legendarnom i notornom interview-u Libertas Televiziji: 'Hvala mu što mi je ponudio ovo Društvo'- pa mu i mi volimo ići niz dlaku da se ne bi osjećao baš toliko glup i uskraćen) su jednostavno 'operativno' (Pero, jel' čitaš ti ovo, 'operativno' nam je omiljena riječ!) uklonjeni iz procesa koji odlučuju ili imaju uvid u tako osjetljivu materiju kao što je naplatni sustav. Prema saznanjima do kojih smo došli, to će ga koštati određenog izostajanja sa kormila (timuna Pero, timuna) 'Društva' obzirom da će se njegovi postupci rješavati na Sudu u Dubrovniku – i posljedično njegove postupke objelodaniti i široj javnosti što će predstavljati dovoljnu štetu da ga se matična organizacija preko noći odrekne (šifra: Rimac, Žalac, Tolušić i ostali, lista je respektabilna i poznata pa nije potrebno dalje nabrajati) – ispričavamo se na krležijanijsko dugim rečenicama.

 

Radi se o visoko obrazovanim kadrovima koji su zamijenjeni jednim strojnim mazačem sa polovnim informatičkim iskustvom (koji je na svoju poziciju došao prije mnogo godina prokazivajući svoje kolege – a ima i dobroga masla na glavi po više pitanja od kojih je najinteresantnije zlouporaba resusra firme u kriminalnoj djelatnosti koja nije procesuirana) i jednim 'cable guy' konferencijskim tehničarom koji je kako saznajemo postao direktorov intimus i kanal realizacije, očito od prije pouzdanik i poznanik.

Naravno da tome nije u potpunosti tako – potonji je prema riječima naših sugovornika jedan 'wannabe' stručnjak bez stvarnih kapaciteta – ali to 'odgovornoj osobi' u vidu Pera Milkovića nije u fokusu – ovaj, kako rekosmo, konforencijski tehničar je u biti za 'direktora' topovsko meso u službi pokvarene svrhe koju taj 'direktor' prakticira i planira u konačnici ostvariti.

 

Posljedice navedenog Pero Milković može unaprijed potražiti na linku od maloprije https://mojposao.hr/. Mi to toplo preporučujemo, a obzirom da je naš Pero inženjer elektrotehnike – ah zaboga, sa kupljenom diplomom, ali tko je bez grijeha nek' baci kamen prvi (nećemo sad o'klen diploma i koliko je stranka platila), ne brinemo o budućoj uspješnoj karijeri u struci. Recimo – samo za ljubav činenica – kada se dogodila ona strašna tragedija u HE Plat koja je za bilancu dobila smrt triju naših sugrađana – Pero Milković je dan nakon tragedije dao otkaz u HE Plat.

 

Smrdi?

 

Smrdi. Ali ne sumnjamo u njegovo znanje i stručnost. I naravno, presumpciju nevinosti.

 

Ne bismo dalje o ovoj temi za ovaj put. Naime, materija je toliko 'podatna' i bogata da bi nam bilo žao prosuti sve u jednom članku.

 

Zato vas pozdravljamo i – kako reče genije sa timuna Libertasa – krenimo operativno djelovati.

 

Naravno – u novim crevjama.

Operativno djelovanje našeg Pera Teniske se nastavlja.

 

Za početak ovog nastavka feljtona moramo se zahvaliti ne samo jednom radniku Libertasa koji nam je pristao ustupiti informacije iznutra, a koje oslikavaju već ranije predstavljenu viziju prispodobljenu kroz smjelo pero gospara Karužića i njegovu proročansku misao – elem, najavu neprijateljskog preuzimanja najstarije dubrovačke firme koja hrani više od 250 fameja. Briljantni Pero Teniska (dvojimo da li je teniska komplimenat pa da ga prozovemo 'opanak') je u međuvremenu malo uvukao glavu među ramena samo iz praktičnih razloga, ali praksa koju je u kratkom vremenu ustanovio se nastavlja (vjerujte da imamo toliko kartica teksta da vam zbog obilatog sadržaja doziramo informacije u namjeri da vam bude pitkije) – ponovit ćemo da sutra ne bude iznenađenja, njegov cilj za koji sredstva neće birati je velika javna nabava. Kako nam pričaju, nije Pero došao u Libertas da unaprijedi poslovanje, stoga vas svih molim da dobro poslušate njegove riječi iz onog sramotnog, skandaloznog i degutantnog nastupa na Libertas Televiziji koji je upriličio u listopadu 2025., parafrazirat ćemo ga: 'da nije dobro s'zadržavat puno godina u nekim društvima...', 'jer uvijek se je u nekon što bi rekli, u ofanzivi'. Kako izgleda 'ofanziva' u režiji HDZ-a svjedočimo zadnjih 35 godina, pa vi procijenite sami o čemu bidon priča. Samo radi vjerodostojnosti, pitajte zaposlenike HE Plat i Domouprave o čemu ovdje pišemo. Ako nećete, mi ćemo – uskoro ide novi feljton na temu minulog rada Pera Milkovića – nadamo se na vrijeme, dok ne napravi još veću štetu.

 

Drugim riječima, Pero bidon (kako ga po zasluzi i kapacitetu zovu njegovi školski kolege, ali i mnogi pametni(ji) HDZ-ovci) ima misiju i stremi sljedećem; ostvariti jednu veliku javnu nabavu (sa neizvjesnim ishodom, međutim nije to tema hoće javna nabava uspjeti ili ne), zato se sjetimo u ovom trenutku sličnih paradigmi u režiji KPH – pardon, HDZ-a – i onog predivnog izlaganja premijera o Gabrijeli Žalac (sad kad potonja guli zatvor, dragi premijer šuti ko kam'i). Ali znate kako to ide – AP(P). Ako prođe- prođe. Ko je jamio – jamio je. Zvuči poznato?

 

Onog trena kada Pero dobije kaznenu prijavu (vrlo vjerojatno), voda će već odavno proći ispod mosta; i dok se javnost bude zabavljala jeli Pero isključen iz partije ili će služiti u zatvoru otvorenog tipa u Puli, cash flow će jednako tako proći ispod istog mosta, ali neprimijećen; Pero će biti tema, a novac će iscuriti kroz prste građana Dubrovnika (jer neće biti tema) i sliti se u džepove znamo već koga. Tako to ide, nije baš da nemamo reprezentativan uzorak e da bismo sumnjali o čemu pišemo.

 

Da vam ne bismo postavljali preteška pitanja ili nudili samo demagogiju, ili – ne daj Bože – neutemeljene objede na temu 'vojnika s obje ručke' Pera Milkovića i njegove 'što bi rekli, ofanzivi' – Pero, znamo da čitaš pa da ti malo pomožemo, tvoj interview Libertas televiziji, time tag 07:18 – ofanziva je srbizam Save Kovačevića, Velimira Živojinovića, Ljubiše Samardžića i inih, dakle nehrvatska riječ, a ofEnziva bi bilo ispravno hrvatski (najbolje bi bilo 'napadajno djelovanje', znamo koliko voliš recimo 'operativno djelovanje'), pa povedi računa, jer ako si glup i nepismen i ako si kupio studij to ti ne bi trebalo dati za pravo da sramotiš i 'Društvo koje ti je ponuđeno' i ljude koje predstavljaš – hvala lijepo, nema na čemu – donosimo vam malu galeriju fotografija na temu prethodno objavljenog članka o Perovoj nakani da napravi veliku javnu nabavu i o onim – kako nam prenose – poslušnicima koje je Pero poslao na 'studijsko' putovanje u Njemačku, a na tragu stvaranja uvjeta za navedenu javnu nabavu. Pričamo, da podsjetimo o – kako nam navedoše – konferencijskom tehničaru (cable guy-u) i pomoćnom strojaru sa maslom na glavi zbog zlorabe Libertasovih resursa, a koja dvojica trenutno izvršavaju Perove prljave nakane. Kako saznajemo, ta javna nabava će koštati više milijuna EUR-a, sa neizvjesnim ishodom – naravno, nadamo se najboljemu – jedino je pitanje opravdanosti da Libertas uz funkcionalni naplatni sustav, umjesto nabavke novih vozila (ali ne onih koji će se isporučiti u 2026., a koje je prethodno ugovorio i osigurao prošli direktor Mekišić, već vozila koja bi trebala doći npr. u 2027. i dalje) ili školovanja domicilnih ljudi za vozače, novac troši na nešto što mu realno ne treba? Netko bi rekao 'ne znam', ali mi znamo; zato da Pero (i partneri) omrse brke. Vratimo se na momenat na onaj idiotski nastup Pera Milkovića na Libertas Televiziji u kojem je najavio zapošljavanje Nepalaca koji će nam uskoro voziti djecu gdje je jasno kojim smjerom Pero namjerava ići (ili njegovi nalogodavci) – umjesto inzistiranju na zapošljavanju vlastitih građana, ići će se na jeftiniju varijantu – ali zašto? Zato da perima milkovićima ostane više solada u špazima. Jednostavno.

 

Svjedočimo ovih dana i o dubrovačkoj 'čistunici' Viki Knežević sa rukama u pekmezu – pa zašto bi, čak i oni najnaivniji, pomislili da bi novi naplatni sustav Libertasa bio lišen prstiju u pekmezu? Tužna Viki, ne branimo je, neka se sama vadi iz kaše koju je kusala, ali koristimo je samo da bismo p(r)okazali razmjere moralnog i inog kurbaluka koji nam se događa pred očima iz dana u dan, iz godine u godinu.

 

Ako smo do sada išta mogli naučiti, onda smo mogli naučiti da je javna nabava žila kucavica svakog pera milkovića i njemu nadređenih ili podređenih – budimo realni i definirajmo ih kao – mrzitelje svega hrvatskog. To oni zaista i jesu, bez obzira na obojenost, mahanje hrvatskim trobojnicama, zatvaranje mostova zbog vlastitog komoda i demonstracije sile koju nam vladajuća 'omerta' već više od trideset godina demonstrira – od prvog šaltera do kuverte doktorima – pokazuje nam gdje su 'oni', a gdje ste 'vi' odnosno 'mi' – i tko to do sada nije skont'o – nikad i neće.

 

Donosimo (malu, ali dovoljnnu) galeriju fotografija sa legendom ove nakane o kojoj će mnogi vrlo skoro pisati.

 

I naravno, nastavljamo sa razotkrivanjem činjenica koje će u skoroj budućnosti građane ovog Grada koštati istih novaca koje će raznorazni peri milkovići i njemu slični natrpati u svoje špage.

 

Nemojte sutra da vam nismo rekli.

Nije nam milo viđet, ali kako stvari stoje ima bit da će Pero Teniska, diplomirani inđenjer 'letrotehnike morat uporabit svo svoje znanje 'letrotrotehničkog umijeća (a to mu neće bit problem, obzirom da je 'diplomir'o' na prestižnom mostarskom sveučilištu - još se zeru raspitujemo oko nostrifikacije, nije lako ali ide pomalo - ne brinite se, bi'će) da EPPO-u ili dubrovačkoj javnosti objasni kako će doć' novi električni autobusi, a neće biti utičnice da se isti ukopčaju? Naime, u cijelom postupku postoje dva prigovora oko izrade – nazovimo je paušalno punionice, što će za posljedicu imati kašnjenje koje će ostaviti autobuse koji će prispjeti (neće prispjeti Perovom zaslugom, da se razumijemo) bez 'bendzine'. Odnosno – bez struje. Kako izgleda, Pero Milković je na pragu da prvu ozbiljnu zadaću na timunu Libertasa – zajebe.

Vjerojatno tužnom Peru još nije jasno da nabava električnih vozila, ta nova paradigma javnog gradskog prijevoza na nivou države nije isto što i maltretiranje zaposlenika Domouprave ili Libertasa u čemu se pokazao kao efikasan. Ovoj zahtjevnijoj materiji Pero pristupa kao i fakultetu koji je 'završio', naime – nikako, kako jedino i umije.

 

Podsjetimo – Pero Milković je kao – kako on to voli naglasiti – 'odgovorna osoba društva', elem, odgovoran da novi autobusi imaju 'tankstelle' odnosno da napoji autobuse koji samo što nisu isporučeni.

 

Da li se u tom postupku javne nabave izvođenja radova punionice radi o pogodovanju (ili pokušaju zamračivanja sredstava, odnosno favoriziranju dobavljača) u čemu su HDZ-ovi puleni bez premca po pitanju učinkovitosti i o čemu bi institucije trebale malo dignuti glavu, ili o jednostavnom neumjeću 'odgovorne osobe'? Odgovor na ovo pitanje povlači nemale posljedice, međutim nema previše nade da bi se ovakvo logično pitanje moglo postaviti u tijeku nabave. Jednostavno je tako, sve javne nabave jesu ili postaju 'post festum' teme. Čvrsto vjerujemo, ne i ova. Ipak je u pitanju Dubrovnik – ne podcjenjujemo nikog, ali Dubrovnik nije Trebinje ili Doboj. Možda je Peru svejedno, ali nije Dubrovnik njegovo rodno selo. Srećom.

 

Kako god da se okrene, predstojeći mjeseci po pitanju materije električnih autobusa nisu nešto oko čega bi Pero Milković želio davati interview-e, naime dovoljno se podsjetiti na njegov nastup na Libertas Televiziji kako bi nam bilo jasno da se ovaj više-manje zavlači u medijsku kunetu ili mišju rupu. Naravno, ne postoji dubrovački novinar ili javni medij koji bi ga upitao nešto o ovoj temi, ali i na to smo navikli. Bit će zanimljivo kakav će feedback imati gradski oci oko Libertasa kada se isporuče električni autobusi koji neće imati utičnice. Vjerujemo da će Pero Inđenjer pasat 'lišo', ipak je on došao u Libertas bit' vojnik(a) koji ne postavlja pitanja. Pogledajte njegov glamurozan nastup na Libertas Televiziji pa će biti lakše za razumijeti (https://www.youtube.com/watch?v=5ECAsTgt_iA).

 

Kako izgleda – a izgleda – bit će autobusa na struju, ali neće bit' struje. Ono što je zanimljivo u cijeloj priči jest da će prva ozbiljnija zadaća – i to ona koja je aktualnom direktoru Libertasa praktički isporučena u obliku gotovog čina (postupak nabave vozila, studija i projekt punionice su odrađeni prije njegovog ustoličenja) – biti jedan fantastičan fijasko čovjeka koji je karijeru izgradio na podobnosti, a nikako sposobnosti. Fotografije koje donosimo pričaju da se 'odgovorna osoba' nije u stanju nositi sa funkcijom koju je namjerio obnašati.

 

U međuvremenu je na pomolu još jedan 'uspjeh' Pera Milkovića – zapošljavanje Nepalaca kao vozača. U spomenutom (i za sada jedinom javnom nastupu, što je dovoljno indikativno imajući u vidu da je Libertas ipak nemala dubrovačka firma i da je interes javnosti puno veći nego što mu pažnju pridaju lokalni mediji) intervjuu Libertas Televiziji tužni je Pero to dao naslutiti, očito unaprijed instruiran da Nepalce uvede u Libertas bez previše buke. Takva doktrina pokazuje stvarne namjere gradskih otaca – naime da spuste cijenu rada vozača, što je oprečno onome što je Pero Milković proklamirao kao svoju misiju. Kako već ranije rekosmo – dok vozači skontaju da ih je ovaj preveslao, voda će već proći ispod mosta. Ali, o ovoj temi ćemo drugi put.

 

Ovo što je sada aktualno jest sljedeće pitanje: da li će Pero imati koncert na struju, ili će poput jednog Erica Claptona, svirka ipak biti – unplugged?